Ćao Sofija, poznajemo se već prilično dugi niz godina, od kada si
otišla u Sjedninjene Američke Države kopka me jedno pitanje. Da li
živiš Američki san?
Američki san... Da bi to bilo moguće, morala bih zaista da živim ovde,
da osećam ovu zemlju i da se osećam bezbedno da u njoj sanjam. Kod
mene to nije slučaj, ali ne zato što ovde nešto nije u redu ili zato
što je u Srbiji bolje. Moj razlog je prostiji od toga. Ja se ne
vezujem za gradove, zemlje, arhitekturu, ulice, prirodu. Ja se vezujem
za ljude a ljudi su divni a i stoka svuda i svi su dobrodošli u moje
snove. Ja živim ljudski san. A šta to znači? Šta god ljudi žele da to
znači. Ja sam muzičar, ja sam tu da da snovima podarim zvuk, kakvi god
oni bili. Ako to znači živeti Američki san, onda ga ponosno živim!
Sada kada si tamo, da li drugačije osećaš Dvoržakovu simfoniju iz novog sveta?
Ovo pitanje mogu ili da usmerim u pravcu suve analize maestralnog
muzičkog dela ili da pričam sa političkog stanovišta, što mi deluje kao
da bi ti više želeo. Postoji dobar razlog zašto se takva muzika više
ne stvara... a to je Donald Tramp, to je Aleksandar Vučić to je... XXI
vek. Da, znam, užasi su se dešavali i tada i mnogi umetnici su tražili
inspiraciju u nepravdama koje je društvo nametalo, i Amerika je tada
sijala kao spas od Evrope, koja je preterala sa gušenjem i Azije koja
nikada nije bila previše naklonjena ostatku sveta. Na žalost to što je
Dvoržak video u Americi i to što ova simfonija predstavlja, više ne
postoji, Niki Menaž se postarala za to. Kao što danas učimo o padu
Rima tako će tvoji i moji unuci učiti o Donaldovim i Nikinim greškama
koje su uspele da, jednom za svagda, pokopaju Ameriku. Da zaokružim
priču. Da. Drugačije osećam Dvoržakovu simfoniju sada. Puna je suza.
Koliko je Dostojevski uticao na tvoj umetnički jezik? I sam sam dugo
vremena bio opčinjen njegovim delom, pa me kopka da li te je ikada
zaokupirala misao da je lakše izraziti se rečima nego muzikom?
Kao neko ko je proveo više od šest godina analizirajući Dostojevskog
kao pisca, kao psihoanalitičara, kao umetnika, kao grešnika, naravno da
je imao ogroman uticaj na mene. Pogotovo iz razloga što sam ga prerano
pustila u svoj svet. U mnogim stvarima to je bio negativan uticaj. Kao
mlada devojka koja se traži i koja još uvek nema izgrađen stav o
egzistencijalnim pitanjima, poput sunđera upijala sam sve informacije
i prisvajala ih kao da sam kroz životno iskustvo sama do njih došla, što je
bilo daleko od istine.Počela sam da otkrivam svet manipulacije, jer
hteli mi to da priznamo ili ne, Dostojevski jeste bio master iste.
Otkrila sam da aktiviranjem svog mozga mogu da ostvarim bilo šta.
Svaka izrečena reč se ureže u biće osobe kojoj je upućena i nema
nazad. Falš nota može da se zaboravi, ali teška reč ne može da se
povuče nikada i ni jedno ,,izvini'' ne može da je izbriše. samo eventualno
ublaži. Zbog toga je izražavanje muzikom mnogo jednostavnije, jer i
čak u najiskrenijoj formi koliko god ta iskrenost bila negativna,
muzika nikada nije započela rat, nije nikoga ubila, nije razorila
porodicu, nije nikome presudila. Što se tiče uticaja na moj umetnički
jezik samo ću reći ,,Mladić'' - ko razume, shvatiće.
S obzirom na to da poznajem tvoje sestre i znam da ste umetnički nastrojene,
da li je to puka slučajnost ili je bilo uticaja porodice?
Slučajnost? Da li je ikada išta? Ne dolazim iz muzičke porodice, ali
na tome sam zaista veoma zahvalna. Naši roditelji nas nisu nikada
gurali u određenom pravcu. Jedino pravilo je uvek bilo - ono što
započneš, to moraš i da završiš. Sve tri smo imale slobodu da se
izgrađujemo i sazrevamo kao individue na svojstven način. Zbog toga ja
danas nemam samo dve sestre, ja imam dva najbolja prijatelja kojima
bih ceo svoj život poverila. Iako moja starija sestra nije ostala
profesionalno u muzici, način na koji ona čak i diše je umetnost.
Dragoslava, Anđela i Sofija Sibinović su trio kakav muzička scena još
nije videla, zato što se naša muzika ne izvodi na scenama, ona se
oseća kada smo sve tri u istoj prostoriji i poput Mocartove muzike,
njena lepota je u jednostavnosti, a šta je jednostavnije od bezuslovne
ljubavi?
da li je to puka slučajnost ili je bilo uticaja porodice?
Slučajnost? Da li je ikada išta? Ne dolazim iz muzičke porodice, ali
na tome sam zaista veoma zahvalna. Naši roditelji nas nisu nikada
gurali u određenom pravcu. Jedino pravilo je uvek bilo - ono što
započneš, to moraš i da završiš. Sve tri smo imale slobodu da se
izgrađujemo i sazrevamo kao individue na svojstven način. Zbog toga ja
danas nemam samo dve sestre, ja imam dva najbolja prijatelja kojima
bih ceo svoj život poverila. Iako moja starija sestra nije ostala
profesionalno u muzici, način na koji ona čak i diše je umetnost.
Dragoslava, Anđela i Sofija Sibinović su trio kakav muzička scena još
nije videla, zato što se naša muzika ne izvodi na scenama, ona se
oseća kada smo sve tri u istoj prostoriji i poput Mocartove muzike,
njena lepota je u jednostavnosti, a šta je jednostavnije od bezuslovne
ljubavi?
Kada ćemo imati prilike da se ponovo družimo i da te čujemo u Srbiji?
Pa kad hoćeš probu? Pošalji mi samo u napred šta hoćeš da stavimo na
program? Šalu na stranu, trudim se da zaista budem što aktivnija kada
vreme provodim u Beogradu. U junu mesecu ću održati solistički koncert
na Festivalu Harfe u Francuskoj i planiram da ga ponovim i u Beogradu
već početkom jula. Planira se i koncert muzike za harfu, flautu i
violu krajem jula. A sviram i po kućama ako si zainteresovan. Tada
doduše preferiram perkusije. Udaram viljuškom i nožem dok ne izneseš
hranu na sto! :)
Nedavno mi je gost bio Mocart, u Novom Sadu. Kul je tip pa me
zanima kako ide prodaja njegovih slatkiša u SAD? Baha nikako neću
uspeti da dovedem u NS, pa me zanima da li viđaš Kejdz-a? Ili još uvek
bleji na Karibima .
Znam, nisi morao ni da mi kažeš, sumnjala sam i sama da te je Mocart
dohvatio šaka čim već danima ne mogu da te uhvatim treznog. Da je
sreće da od ovog našeg posla možeš dovoljno da zaradiš da kupiš i ti
po koju njegovu čokoladu, čisto trežnjenja radi! Poslaću ti ja Baha,
samo on može da ti pročisti dušu posle pijančenja sa Mocartom. Na
žalost ovde ljudi još uvek nisu shvatili da je Mocartova čokolada
daleko kvalitetnija od Mek Donaldsa. A što se onog majmuna Kejdža
tiče, bolje mu je da ne dolazi, da mu ne bih lupila jedan žešći
klaster po faci!
Slike utiču na kreativnost i znaju često da probude veliku inspiraciju
kod nas klasičara pa me zanima koliki je uticaj na tebe imao
Modiglijani i da li te priča njegovog života podseća na život
današnjih umetnika? Da li se možda, pronalaziš, slično njemu kao
jedinka koja se u opštem svetu bori za svoj opstanak i opstanak
umetnosti?
Jedan deo mene se potpuno sjedinjuje sa njegovim bićem i prihvatam ga
kao deo sebe, ali ne mogu da kažem da je to u potpunosti, jer izvor
njegovih problema je velikim delom bio teret genija koji je on nosio u
sebi, što ja ne mogu da kažem za sebe. U svakom slučaju njegov uticaj
je ogroman kada sam ja u pitanju, što biografski, što umetnički. On se
možda samo malo više smejao od mene, ali ja sam ipak žena, nama je
teže staviti osmeh na lice. Ja se ne borim za opstanak umetnosti jer
dokle god ima nas ima i umetnosti, koliko god to ne izgleda tako ovog
trenutka. Umetnost nije profesija, nije zanat, nije čak ni poziv.
Umetnost je vrsta života. Određeni ljudi odluče da žive umetnost i od
onog trenutka kada se opredele za tu vrstu života čak i način na koji
dišu je umetnost. Neki ljudi žive umetnost a da toga nisu ni svesni.
Verovali u Boga ili ne, moramo se složiti da ova zemlja zajedno sa
nama na njoj jeste najlepše umetničko delo svih vremena i seljak koji
kosi travu na svom imanju doprinosi toj umetnsti i kao što dur ne
bismo razumeli kao ,,sreću'' da nema mola, tako ni dobrotu ne bismo
cenili u ovom umetničkom delu zvanom život-svet, da nema zla. Dokle
god smo mi tu ima budućnosti i za mol i za dur i za umetnost. Ne borim
se ni za svoj opstanak. Onog trenutka kada počnem da smatram da sam ja
lično važna za umetnost i da bez mene njena bezbednost može biti
dovedena u pitanje, tada sam zvanično postala njen Juda. Umetnost nije
borba, ona je bezvremena i to što je ,,Kolarac'' neretko polu prazan
umetnosti ne znači ništa, ona nikada nije čula za strah od nestanka.
Pa kad hoćeš probu? Pošalji mi samo u napred šta hoćeš da stavimo na
program? Šalu na stranu, trudim se da zaista budem što aktivnija kada
vreme provodim u Beogradu. U junu mesecu ću održati solistički koncert
na Festivalu Harfe u Francuskoj i planiram da ga ponovim i u Beogradu
već početkom jula. Planira se i koncert muzike za harfu, flautu i
violu krajem jula. A sviram i po kućama ako si zainteresovan. Tada
doduše preferiram perkusije. Udaram viljuškom i nožem dok ne izneseš
hranu na sto! :)
Nedavno mi je gost bio Mocart, u Novom Sadu. Kul je tip pa me
zanima kako ide prodaja njegovih slatkiša u SAD? Baha nikako neću
uspeti da dovedem u NS, pa me zanima da li viđaš Kejdz-a? Ili još uvek
bleji na Karibima .
Znam, nisi morao ni da mi kažeš, sumnjala sam i sama da te je Mocart
dohvatio šaka čim već danima ne mogu da te uhvatim treznog. Da je
sreće da od ovog našeg posla možeš dovoljno da zaradiš da kupiš i ti
po koju njegovu čokoladu, čisto trežnjenja radi! Poslaću ti ja Baha,
samo on može da ti pročisti dušu posle pijančenja sa Mocartom. Na
žalost ovde ljudi još uvek nisu shvatili da je Mocartova čokolada
daleko kvalitetnija od Mek Donaldsa. A što se onog majmuna Kejdža
tiče, bolje mu je da ne dolazi, da mu ne bih lupila jedan žešći
klaster po faci!
Slike utiču na kreativnost i znaju često da probude veliku inspiraciju
kod nas klasičara pa me zanima koliki je uticaj na tebe imao
Modiglijani i da li te priča njegovog života podseća na život
današnjih umetnika? Da li se možda, pronalaziš, slično njemu kao
jedinka koja se u opštem svetu bori za svoj opstanak i opstanak
umetnosti?
Jedan deo mene se potpuno sjedinjuje sa njegovim bićem i prihvatam ga
kao deo sebe, ali ne mogu da kažem da je to u potpunosti, jer izvor
njegovih problema je velikim delom bio teret genija koji je on nosio u
sebi, što ja ne mogu da kažem za sebe. U svakom slučaju njegov uticaj
je ogroman kada sam ja u pitanju, što biografski, što umetnički. On se
možda samo malo više smejao od mene, ali ja sam ipak žena, nama je
teže staviti osmeh na lice. Ja se ne borim za opstanak umetnosti jer
dokle god ima nas ima i umetnosti, koliko god to ne izgleda tako ovog
trenutka. Umetnost nije profesija, nije zanat, nije čak ni poziv.
Umetnost je vrsta života. Određeni ljudi odluče da žive umetnost i od
onog trenutka kada se opredele za tu vrstu života čak i način na koji
dišu je umetnost. Neki ljudi žive umetnost a da toga nisu ni svesni.
Verovali u Boga ili ne, moramo se složiti da ova zemlja zajedno sa
nama na njoj jeste najlepše umetničko delo svih vremena i seljak koji
kosi travu na svom imanju doprinosi toj umetnsti i kao što dur ne
bismo razumeli kao ,,sreću'' da nema mola, tako ni dobrotu ne bismo
cenili u ovom umetničkom delu zvanom život-svet, da nema zla. Dokle
god smo mi tu ima budućnosti i za mol i za dur i za umetnost. Ne borim
se ni za svoj opstanak. Onog trenutka kada počnem da smatram da sam ja
lično važna za umetnost i da bez mene njena bezbednost može biti
dovedena u pitanje, tada sam zvanično postala njen Juda. Umetnost nije
borba, ona je bezvremena i to što je ,,Kolarac'' neretko polu prazan
umetnosti ne znači ništa, ona nikada nije čula za strah od nestanka.
Volite klasiku.
Klasičar.
Нема коментара:
Постави коментар